O ŠKOLI

Osnovna muzička škola “Stevan Hristić” je ustanova kulture smeštena u objekat izgrađen 1875. godine po projektu apatinskog arhitekte Đule Partoša, projektanta gradskih kuća u Segedinu, Zrenjaninu i Kečkemetu. U Apatinu još od kraja 19. veka postoje privatne muzičke škole, u kojima su učenici podučavani sviranju, solo pevanju i teoriji muzike. U takvoj školi u Apatinu je prve korake u svetu muzike napravio i svetski poznati kompozitor Pal Abraham, “Kralj opereta”. Tokom mađarske okupacije, za vreme Drugog svetskog rata, u Apatinu radi muzička škola kao istureno odeljenje škole iz Sombora. Prvi javni učenički koncert održan je 21. juna 1942. godine. Tadašnji nastavni kadar je angažovan i posle rata, kada je 1949. godine osnovana Niža muzička škola u Apatinu. Muzička škola se useljava u današnju zgradu 1985. godine. Ime nosi po proslavljenom srpskom kompozitoru Stevanu Hristiću. Škola zvanično postoji od 1949 godine. Iduće godine, slavićemo jubilej, 70 godina postojanja. Opšte je poznato da je u malim sredinama, institucijama ove vrste kao što je naša, izuzetno teško toliko dugo opstati. Škola je prolazila kroz mnoge teškoće, ali je sačuvala svoje jezgro i pored svega, davala rezultate i uticala na kulturu svoga okruženja. U toku svih ovih godina, pored mnogih promena, škola je menjala i svoju lokaciju, da bi danas bila u centru grada u jednoj od najlepših zdanja u opštini, u zgradi koja je od izgradnje bila namenjena obrazovanju. Škola je okružena sa severne strane osnovnom školom “Žarko Zrenjanin”, sa istočne strane opštinskom zgradom, sa južne strane glavnom ulicom, a sa zapadne strane katoličkom crkvom. Između dve škole nalazi se školsko dvorište koje koriste obe škole. Sa stanovišta lepog ambijenta kao i bezbednosti, škola ima dobru lokaciju. Što se tiče unutrašnjeg prostora, škola je na spratu zgrade, u čistom i mirnom ambi-jentu, sa kabinetima i učionicama opremljenim sa svim potrebnim nastavnim sredstvima…

KADAR

Od nastanka , pa do danas, u školi su radili nastavnici koji su bili na prvom mestu zaljubljenici u svoj poziv i osobe koje su volele decu. Ovaj element, pored stručnosti, bio je presudan za uočavanje kvaliteta rada škole od strane javnosti, kako roditelja tako i jedinice lokalne zajednice, koje je za posledicu imalo permanentnu podršku. Škola danas ima iskusan kadar, dopunjen sa mladim stručnim kadrom, koji je svoje obrazovanje steklo po novim obrazovnim standardom usklađenim sa EU. Pored odgovarajućeg nenastavnog kadra, škola ima i stručnog saradnika – pedagoga, čiji rad je u ovoj vrsti škole od velikog značaja.

OSNOVE OSTVARIVANJA PROGRAMA U MUZIČKOJ ŠKOLI

Obrazovanje i vaspitanje učenika muzike je izrazito zahtevan i odgovoran posao. Podrazumeva se da onaj koji se njime bavi, pored odgovarajućeg profesionalnog znanja i iskustva treba, svakako, poseduje još i dosta širok uvid u osnovne principe i zakonitosti razvojne psihologije. Budući da je, naročito u okvirima individualne nastave, nastavni proces snažno obeležen fenomenom transfera, nastavnik, u funkciji “trećeg roditelja”, predstavlja važnu identifikacionu figuru, u presudnoj meri odgovornu za muzičku, a znatnim delom i ličnu sudbinu svog učenika. Ovakva odgovornost obavezuje nastavnika na osnovno upoznavanje učenikovog porodičnog okruženja (pre svega, intenziteta i karaktera roditeljske podrške učenikovom muzičkom školovanju i nivoa njihovih očekivanja), jednako kao i uslova u kojima učenik živi (naročito kvaliteta instrumenta na kojem vežba ili mogućnosti nabavke instrumenta, ukoliko ga učenik ne poseduje). Opskrbljen podacima ove vrste, nastavnik će biti u stanju da preciznije proceni učenikovu ličnost, posebno njegovu muzičku motivaciju i njegove razvojne kapacitete te da, na osnovu takve procene, kreira nastavno-vaspitni tretman, kojim će učenika dovesti do optimalnog ostvarenja njegovog individualnog potencijala. Nije potrebno naglašavati u kojoj meri nastavnikov stav prema učeniku valja da bude obeležen naklonošću, toplinom, saosećanjem, razumevanjem, podrškom, ohrabrenjem i poštovanjem. Pošto je primarna nastavnikova uloga da neguje učenikov talenat, to neizbežno ograničava njegov kriticizam na veoma usko područje krajnje neophodnosti – jedino u kojem se on može smatrati konstruktivnim. Od nastavnika se očekuje da se redovno, savesno priprema za časove i pažljivo prati i planira razvoj svakog svog pojedinog učenika. Ova priprema obuhvata čitav spektar aktivnosti – od detaljnog proučavanja kompozicija sa učenikovog repertoara (analitičkim prosviravanjem ili, eventualno, pripremanjem za izvođenje na podijumu), preko upoređivanja različitih izdanja i dopunjavanja odabranih redakcija, do kontinuiranog vođenja obimne evidencije o učenikovom radu i napretku. Pretpostavka je da će dobar nastavnik uvek imati na umu kompleksnost i sveobuhvatnost procesa muzičke nastave i da ove njene važne strane nikad neće zapostavljati radi pukog usavršavanja isključivo zanatske komponente učenikovog sviranja. To znači da će se on, tokom čitavog perioda učenikovog rada na odabranom delu, truditi da mu prenese ne samo svoje znanje o prstoredu, pedalizaciji, tehničkim postupcima i izvođačkim izražajnim sredstvima neophodnim za primereno izvođenje dela, nego i određen broj suštinski važnih informacija o autoru dela, istorijskoj epohi kojoj pripada i specifičnim osobinama samog dela (obliku u kojem je napisano, melodijskim, ritmičkim, harmonskim i kontrapunktskim pojedinostima koje ga karakterišu, emotivnoj, poetskoj, psihološkoj ili filozofskoj pozadini njegove umetničke predstave i njegovoj estetskoj vrednosti). Kvalitet prvog i nekolicine narednih časova (pedagoška praksa ovo potvrđuje) najčešće presudno utiče na dalji razvoj učenikovog interesovanja za muziku. Nastavniku se, iz tog razloga, preporučuje da posveti veću pažnju ovoj problematici, pronalaženjem i praktičnom primenom najpodsticajnijih i najinspirativnijih mogućih nastavnih metoda. Preporučuju se velika umerenost i oprez u organizovanju učenikovih takmičarskih aktivnosti. Obazriv nastavnik neće dopustiti da učenikova motivacija vremenom postane isključivo takmičarski obojena, jednako kao što neće upasti u opasnu zamku vrednovanja rezultata sopstvenog rada brojem nagrada i priznanja koje njegovi učenici osvajaju. Ravnopravan tretman svih učenika u klasi nastavnik ne sme, ni na kakav način i ni pod kakvim uslovima, da dovede u pitanje. Bilo kakav diskriminatorski stav u odnosu na stepen muzičke obdarenosti ili neko drugo učenikovo individualno svojstvo smatra se pedagoški i moralno nedopustivim. Savestan nastavnik će, razume se, obazrivim, introspektivno-analitičkim pristupom problematici individualnog nastavnog procesa pažljivo štititi učenika od razvojno pogubnog projektovanja sopstvenih ambicija. Jedna od najvažnijih potvrda njegove ispravne pedagoške pozicije biće uporan rad na sopstvenom usavršavanju – povremenim učenjem novih dela, sticanjem dodatnih uvida u oblast literature, čestim odlascima na koncerte, praćenjem aktuelnih zbivanja u svetskoj diskografiji, javnim nastupanjem, periodičnim obnavljanjem teorijskog znanja, čitanjem metodološke, pedagoške i psihološke literature, stalnim dopunjavanjem ličnog obrazovanja i proširivanjem svojeg kulturnog i duhovnog horizonta.